Nakon jutarnje kafice i redovnog filma u subotu ujutro, prelistao sam FaceBook wall da vidim šta to moji dragi FaceBook prijatelji danas smatraju bitnim. Pored 20% linkovanih spotova za YouTube-a, statusa u kojim se očituje gađenje građana prema stanju u državi, pojavio se link na članak objavljen na sarajevo-x.com, vjerovatno i na drugim prepisan do riječi, u kojem se građani pozivaju na učešće u kampanji „Vikend za Japan“. Akciju su zajedničkim snagama organizovali Crveni krst/križ Federacije BiH, Crveni krst Republike Srpske, RSG radio i RSG 1 Sarajevo.

Za Japan spremni

Pomoći drugima u nevolji je najveća nagrada za svakog od nas, skoro 10 milijardi, koliko broji ovo nesretno čovječanstvo. Pročitao sam članak i ugodno sam bio iznenađen kad sam uočio da svi građani u Bosni i Hercegovini mogu pomoći pozivom na jedan od ponuđenih brojeva sva tri telekom operatera u BiH. Ono zbog čega pišem ovaj post je činjenica da je pravo popularno, moderno, in, fancy, nazovite kako god hoćete, pomagati Japanu kad već ne možemo sebi. Vama koji niste upućeni u prilike u Bosni i Hercegovini, pojasniću.

Kada je pomoć potrebna oboljelom licu u bh. entitetu Republika Srpska, a najčešće su to djeca, ne vidim neku otimačinu da se humanitarna linija uspostavi u bhTelecomu i Eronetu. Ne ide vrag daleko, ne klimajte glavom m:tel korisnici. Krajem 2009. godine zvao sam m:Tel da omogući besplatnu humanitarnu liniju za tuzlanku Meliku Spahić, majku tromjesečnog dječaka, državljanku Bosne i Hercegovine, koja se borila za život. Trebalo je Meliki 250 000 eura za operaciju, a nije pitala od koga dolazi i koliko. Rekla je veliko „Hvala“ svim ljudima dobre volje. Iz m:tela mi je rečeno da će linija biti uspostavljena za mjesec dana, da bih nakon tih famoznih mjesec dana dobio odgovor da nema slobodnih linija. Ista priča, tužno je pisati ovaj jad i čemer, može se primjeniti i kada je pomoć potrebna nekome iz Livna. Mislite li da obični ljudi, nebitno koje nacionalnosti bili, nebitno kojem Bogu se molili, nemaju potrebu pomoći svom sunarodnjaku u nevolji? Ko to ide prvi i daje više, ko je to prijatelj, a ko to pokriva sve? Dajte, molim vas. Ipak, za Japan su svi spremni. Svi k’o jedan.

Pomagati drugima, a tako jadan da bi i sebi pomogao, je pogrešno

Shvatam da smo dnevno-političkim natezanjima oko nebitnih stvari, tipa brojenje krvnih zrnaca, modeliranjem istorije kako nam odgovara i brojanjem žrtava zarad sticanja većih prava nad onim drugim i drugačijim, zaraženi do granica ludila. Usput, upita l’ iko od vas punopravnih roditelje onih kojim licitirate, a više ih nema, za zdravlje? Dosta više!

Shvatam, kada se na trenutak otrgnemo od nebuloza koje nam se plasiraju putem piskarala od medija, proradi u nama dovoljno ljudskosti da poželimo pomoći kao ljudi. Ipak, ne shvatam zašto kao ljudi nismo u stanju pomoći onima koji žive s nama svakodnevnicu, koje vidimo, za koje smo čuli, s kojim smo nekada bili komšije ili radne kolege. Oni, izgleda, nisu ljudi u nevolji. Oni su „tamo oni, njihovi“, oni su „Nek’ im Dodik/ Zlaja/ Čović pomogne“ kategorija…

Gdje su tada zabrinuta lica iz medija da kritikuju rad telekom operatera i nedostatak humanitarnih linija? Smijete li? Gdje je armija intelektualaca što škole izučiše i svijeta vidješe, al’ ne nađoše za shodno da izuste koju? Ljudi su to, profesori dragi. Djeca, pobogu! Gdje su tada humanitarne organizacije, makar i entitetski poderane?

Valjda je Japan dovoljno daleko, tamo na drugom kraju svijeta, nema veze s nama, ne miješa se u našu haotičnu i primitivnu svakodnevnicu, a nerijetko zna bacit’ koju kintu. Jebi ga, pomoći im se mora ako se može, fakat su u gabuli.

Za sve mentalne kokuze, iscjepanih umova na atome, Japanci su „poseban narod“. Da ih pitate zbog čega su posebni, vjerovatno bi vam pričali o Japanu kao o rodnom kraju. Za sve intelektualce Japan je trening ukazivanja na moralne vrijednosti, a dovoljno je bezopasan po njihovu reputaciju intelektualca u elitnim krugovima nacionalnih torova. Za Crveni križ/krst tragedija Japana je smisao postojanja. Za medije… Za medije je Japan nepresušna tema, tragedija kojom hrane ljude ističući svoju brigu o društvu. Da prevedem narodu na prihvatljiv jezik. To je ona stavka „Podizanje svijesti/pranje savjesti“ za hrpu eura iz raznih fondova. Europejci na kvadrat! Prateći vijesti koje su objavljivane, i način na koji su objavljivane, mislim da ste priželjkivali da svi reaktori odu u zrak, kako bi svjedočili što većoj tragediji. Analizirao se Černobil, pravila se poređenja u najgorim scenarijima, pripremao se teren za katastrofu nesagledivih posljedica…

Kad sam već počeo s linkom na članak, lijepo bi bilo da izvučem i koji komentar, a i njih sam čitao. Jedan kaže: „Nazovite i pomozite Japanu. Pomogli su nam kad je bilo potrebno“. Interesantno, kada kažemo „pomogli su nam“ govorimo o kolektivu. Mali korak ka jedinstvenom stavu u ovoj zemlji. Istina je da smo fukara do te mjere da su NAM pomogli, nećemo sad vikati koliko i kome. Bosni i Hercegovini su pomogli, da pojednostavimo. Ne želim entitetlijama bilo koje vrste da kvarim raspoloženje.

Istina je sljedeća…

Ne daj bože, Japan da pogodi stotinu ovakvih katastrofa, bio bi funkcionalnija i uređenija sredina od Bosne i Hercegovine. I kao takvi, mogli bi nastaviti pomagati Bosni i Hercegovini istom mjerom. Istina koju izbjegavate da kažete je da Japanu ne treba novac. Potrebno im je vrijeme i bezbroj ruku, kako bi za što kraće vrijeme bio, ne onaj stari Japan, već mnogo bolji i napredniji. Znaju da od čekanja sadake nema hajra i da sve što sam napraviš, to ćeš i imati. Dokazali su oni to, za razliku od opeglanih duvača u politici što vukojebine u gradiće tudjim parama pretvaraju „ljepše od Pariza!“.

Pitam se kako bi izgledala akcija „Vikend k’o u Japanu“. Hm…