Danas će napokon doći kraj brojnim nagađanjima, te ćemo saznati kakvu nam je to novost pripremio Facebook.

Bila je dovoljna samo jedna rečenica Marka Zuckerberga prošle sedmice – kako će Facebook predstaviti nešto fenomenalno, da pokrene lavinu glasina na brojnim internet stranicama i IT blogovima oko noviteta kojeg sprema najveća društvena mreža na svijetu.

Prve glasine razveselile su korisnike iOS uređaja – iPada, odnosno iPhonea. Tako je prvo najavljeno da bi ova kompanija mogla predstaviti aplikaciju za iPad – nešto što svi korisnici najpopularnijeg tableta na svijetu očekuju već više od godinu dana, a o čemu se u posljednje vrijeme sve više priča.

Druga glasina odnosi se na aplikaciju za razmjenu fotografija između korisnika iPhonea koja bi, s obzirom na broj korisnika iPhonea u svijetu, te broj fotografija koje se razmjenjuju putem „fejsa“, gotovo sigurno doživjela veliki uspjeh.

Međutim, treća glasina trenutno se čini najrealnijom i prema njoj Facebook bi danas u suradnji sa Skypeom trebao predstaviti servis za video razgovore putem kojeg bi korisnici mogli međusobno razgovarati direktno iz web preglednika.

Source.ba

Kada smo sredinom 2006. godine moji prijatelji i ja otvarali firmu, prošli smo pravu agoniju oko njene registracije. Kilometarska lijena administracija, puno nelogičnosti u samom procesu svakodnevno su izazivali jako puno frustracija. Zapravo, prvih dva mjeseca maksimalno smo bili fokusirani na papirologiju. Više nego li na traženje klijenata i pružanje usluga istim, a nije nam tako izgledalo prvi dan.

Prvog dana naše avanture ljubazno nas je za opštinskim šalterom dočekala teta koja nam je dala papir na kojem su ispisani dokumenti koje trebamo prikupiti i dostaviti za registraciju. Jednostavno, zar ne? Pogrešno. Za svaku stavku s te liste, za svaki traženi dokument, potrebno je dobiti po pet novih potvrda, uvjerenja, mišljenja inspekcija… Da, ovi zadnji su najgenijalniji. Dok ih ne iskeširate, a ne bi da vam se ne žuri, ne mrdaju guzovima. Oprostite na mom francuskom. Za svaku stavku prelazite s jednog kraja grada na drugi, potvrdu da ste radno sposobni dobijete, vjerovali ili ne, u prostoriji metar sa metar. Iz jednog od tri zida, uz strašnu škripu otvara se okno iz kojeg izleti ruka da vam otme zahtjev, a okno je u visini trbuha. Kako su u toj situaciji procijenili da sam radno sposoban i danas mi ostaje misterija.

U opštini trebate predati neke takse, ali logično je da ih ne možete kupiti u Opštini. Pa, da! Zašto bi takse koje trebaš predati u Opštini, a pričamo i markicama, mogao nabaviti tu, kad lijepo možeš skoknuti dvije tramvajske stanice dalje i takse nabaviti u tamo nekoj trafici. Logičan proces, ma šta vam ja pričao o tome.

Naravno, sve što ima početak ima i kraj. Tako je i naša pustolovina kroz silnu i pojednostavljenu administraciju došla do kraja nakon mjesec i kusur dana. Onda smo pročitali još jednom šta je potrebno i koja je cijena registracije. No, niko vam nije rekao da morate plaćati kiriju za prostor, što je uslov da predate zahtjev za registraciju firme. Ahm, i tako više ne pričamo o cijeni registracije. Troškovi vrtoglavo rastu i ne postoji način da to kontrolišete. U periodu registracije ne možete naplatiti nijedan posao. Vjerujem da je ovaj dio namjenski osmišljen od države, da vas malo očeliči. Drugog objašnjenja nemam.

Počeli smo razmišljati o prijedlogu Opštini da u procesu registracije pravnih lica već prvi dan podnosioci zahtjeva dobiju sve formulare na jednom mjestu, sve takse, plate puni iznos registracije i na licu mjesta dobiju potvrdu da su radno sposobni tako što će teti na šalteru pokazati pivske trbuhe. Od tog trenutka, imaju dvije opcije. Popuniti formulare i predati zahtjev pa trk na posao, ili se furati da imaju dovoljno novca za bacanje, te su platili papirologiju s ciljem da NE registruju firmu. Za likove iz drugog scenarija imaju dvije adrese. Apoteka, gdje mogu nabaviti Viagru, ili institucija u kojoj će dobiti košulje s neobično dugim rukavima.

Nešto kasnije smo razmišljali o online registraciji firmi, reklo bi se da puno razmišljamo, da u istoj sedmici podnosioci zahtjeva mogu dobiti PDF s privremenim ID brojem dok inspekcije i ostali rade svoj posao provjere i izdavanja potrebnih potvrda koji bi doveo do finaliziranja procesa. To je već naučna fantastika za ovo podneblje. Da li je baš?

Milko Grmuša, bloger iz BiH, prije par dana radio je tviterju sa Srđanom Rajčevićem, direktorom Agencije za informaciono društvo Republike Srpske, u kojem su istaknute neophodne radnje i već usvojeni zakonski okvir kao preduslov za elektronsku registraciju firmi u Republici Srpskoj, već u 2012. Forma u kojoj je Milko uradio intervju je predobra jer ne daje prostora za nakićene odgovore, što sam već naglašavao kao prednost twittera. Toplo preporučujem ovaj članak na čitanje i savjetujem da Milka i Srđana pratite na twitteru. Iskreno, inicijativa je čista desetka i bilo bi lijepo kada bi se institucije u Federaciji BiH uključile u realizaciju ovog koncepta stvarajući bolje okruženje za poslovanje na prostoru cijele Bosne i Hercegovine.

Pitanje

Kako vam se čini ideja online registracije firme?

P.S. Za CyberBosanku proričem budućnost. Ako čitaš ovaj tekst, znači da je 16. maj. Jesam li u pravu? :D

U humanitarnoj akciji koja je održana u srijedu navečer u Importanne centru u Sarajevu, članice portala Ringeraja.ba sakupile su oko 4.000 KM za liječenje Nejre Kurić, kojoj je 14. aprila ove godine na Koševu dijagnosticirana leukemija. Znao sam da dobreelaH ljudi neće propustiti priliku da priteknu u pomoć, svako na svoj način i u skladu s mogućnostima. Bilo vas je lijepo vidjeti, osjetiti ljudskost među nepoznatim ljudima. Makar na kratko razmijeniti koju riječ i Nejri poželjeti što brži oporavak.

Zamolio sam gospođu Višnju Tomić da mi pošalje par fotografija s ove male akcije koju su pokrenuli veliki ljudi i ovim putem joj se zahvaljujem.

Akcija se nastavlja. Članice portala Ringeraja.ba u subotu će organizovati skupljanje novca u Grand centru na Ilidži. Tu će u 11 sati građanima podijeliti kolače u znak zahvalnosti, a dan kasnije, od 12 sati, isto će učiniti i u BBI centru u Sarajevu.

Novac za pomoć Nejri Kurić možete donirati pozivom na broj 090 292 089. Ljubav za dobreelaH ljude.

Nejra Kurić, majka dvogodišnjeg dječaka, oboljela je od leukemije. Trenutno se nalazi na liječenju u Kliničkom centru u Sarajevu. Međutim, za njeno ozdravljenje neophodan je nastavak liječenja u Francuskoj. Humani ljudi njena su najveća nada jer za liječenje treba 500.000 KM.

Zeničanki Nejri Kurić 14. aprila 2011. dijagnosticirana je leukemija. Smještena je u Klinički centar u Sarajevu, ali za njeno uspješno liječenje neophodna je transplantacija koštane srži. S obzirom da nema donora taj zahvat se mora izvršiti u Francuskoj. Za put, smještaj, operaciju i oporavak Nejri je potrebno 500.000 KM.

Dobri ljudi su njena jedina nada da ozdravi da ponovo bude sa svojim sinom Makom.

Ukoliko ste u mogućnosti pomozite Nejri Kurić.

Devizni račun na koji možete izvršiti uplatu:

RAIFFEISEN BANK d.d.
SHIFT CODE: RZBABA2S
ADRESA: ZMAJA OD BOSNE bb, 72 000 SARAJEVO, BiH
IBAN CODE: BA391613000007553445
NEJRA KURIC, MEJTAŠ BR.2, SARAJEVO

KM račun na koji možete izvršiti uplatu:

NEJRA KURIĆ
JMBG: 1403982195064
TRANSACIJSKI RAČUN:1613000007553445
SVRHA UPLATE: Humanitarna uplata za liječenje Nejre Kurić
RAIFFEISEN BANK

U akciju su se uključili Sarajevo-x.com, ZenicaBlog, Sutra.ba, a mnogi dobreelaH ljudi su proširili vijest putem društvenih mreža kako bi u što kraćem roku skupili neophodna sredstva za liječenje i što brži oporavak Nejre Kurić. Hvala što postojite :D

Nakon jutarnje kafice i redovnog filma u subotu ujutro, prelistao sam FaceBook wall da vidim šta to moji dragi FaceBook prijatelji danas smatraju bitnim. Pored 20% linkovanih spotova za YouTube-a, statusa u kojim se očituje gađenje građana prema stanju u državi, pojavio se link na članak objavljen na sarajevo-x.com, vjerovatno i na drugim prepisan do riječi, u kojem se građani pozivaju na učešće u kampanji „Vikend za Japan“. Akciju su zajedničkim snagama organizovali Crveni krst/križ Federacije BiH, Crveni krst Republike Srpske, RSG radio i RSG 1 Sarajevo.

Za Japan spremni

Pomoći drugima u nevolji je najveća nagrada za svakog od nas, skoro 10 milijardi, koliko broji ovo nesretno čovječanstvo. Pročitao sam članak i ugodno sam bio iznenađen kad sam uočio da svi građani u Bosni i Hercegovini mogu pomoći pozivom na jedan od ponuđenih brojeva sva tri telekom operatera u BiH. Ono zbog čega pišem ovaj post je činjenica da je pravo popularno, moderno, in, fancy, nazovite kako god hoćete, pomagati Japanu kad već ne možemo sebi. Vama koji niste upućeni u prilike u Bosni i Hercegovini, pojasniću.

Kada je pomoć potrebna oboljelom licu u bh. entitetu Republika Srpska, a najčešće su to djeca, ne vidim neku otimačinu da se humanitarna linija uspostavi u bhTelecomu i Eronetu. Ne ide vrag daleko, ne klimajte glavom m:tel korisnici. Krajem 2009. godine zvao sam m:Tel da omogući besplatnu humanitarnu liniju za tuzlanku Meliku Spahić, majku tromjesečnog dječaka, državljanku Bosne i Hercegovine, koja se borila za život. Trebalo je Meliki 250 000 eura za operaciju, a nije pitala od koga dolazi i koliko. Rekla je veliko „Hvala“ svim ljudima dobre volje. Iz m:tela mi je rečeno da će linija biti uspostavljena za mjesec dana, da bih nakon tih famoznih mjesec dana dobio odgovor da nema slobodnih linija. Ista priča, tužno je pisati ovaj jad i čemer, može se primjeniti i kada je pomoć potrebna nekome iz Livna. Mislite li da obični ljudi, nebitno koje nacionalnosti bili, nebitno kojem Bogu se molili, nemaju potrebu pomoći svom sunarodnjaku u nevolji? Ko to ide prvi i daje više, ko je to prijatelj, a ko to pokriva sve? Dajte, molim vas. Ipak, za Japan su svi spremni. Svi k’o jedan.

Pomagati drugima, a tako jadan da bi i sebi pomogao, je pogrešno

Shvatam da smo dnevno-političkim natezanjima oko nebitnih stvari, tipa brojenje krvnih zrnaca, modeliranjem istorije kako nam odgovara i brojanjem žrtava zarad sticanja većih prava nad onim drugim i drugačijim, zaraženi do granica ludila. Usput, upita l’ iko od vas punopravnih roditelje onih kojim licitirate, a više ih nema, za zdravlje? Dosta više!

Shvatam, kada se na trenutak otrgnemo od nebuloza koje nam se plasiraju putem piskarala od medija, proradi u nama dovoljno ljudskosti da poželimo pomoći kao ljudi. Ipak, ne shvatam zašto kao ljudi nismo u stanju pomoći onima koji žive s nama svakodnevnicu, koje vidimo, za koje smo čuli, s kojim smo nekada bili komšije ili radne kolege. Oni, izgleda, nisu ljudi u nevolji. Oni su „tamo oni, njihovi“, oni su „Nek’ im Dodik/ Zlaja/ Čović pomogne“ kategorija…

Gdje su tada zabrinuta lica iz medija da kritikuju rad telekom operatera i nedostatak humanitarnih linija? Smijete li? Gdje je armija intelektualaca što škole izučiše i svijeta vidješe, al’ ne nađoše za shodno da izuste koju? Ljudi su to, profesori dragi. Djeca, pobogu! Gdje su tada humanitarne organizacije, makar i entitetski poderane?

Valjda je Japan dovoljno daleko, tamo na drugom kraju svijeta, nema veze s nama, ne miješa se u našu haotičnu i primitivnu svakodnevnicu, a nerijetko zna bacit’ koju kintu. Jebi ga, pomoći im se mora ako se može, fakat su u gabuli.

Za sve mentalne kokuze, iscjepanih umova na atome, Japanci su „poseban narod“. Da ih pitate zbog čega su posebni, vjerovatno bi vam pričali o Japanu kao o rodnom kraju. Za sve intelektualce Japan je trening ukazivanja na moralne vrijednosti, a dovoljno je bezopasan po njihovu reputaciju intelektualca u elitnim krugovima nacionalnih torova. Za Crveni križ/krst tragedija Japana je smisao postojanja. Za medije… Za medije je Japan nepresušna tema, tragedija kojom hrane ljude ističući svoju brigu o društvu. Da prevedem narodu na prihvatljiv jezik. To je ona stavka „Podizanje svijesti/pranje savjesti“ za hrpu eura iz raznih fondova. Europejci na kvadrat! Prateći vijesti koje su objavljivane, i način na koji su objavljivane, mislim da ste priželjkivali da svi reaktori odu u zrak, kako bi svjedočili što većoj tragediji. Analizirao se Černobil, pravila se poređenja u najgorim scenarijima, pripremao se teren za katastrofu nesagledivih posljedica…

Kad sam već počeo s linkom na članak, lijepo bi bilo da izvučem i koji komentar, a i njih sam čitao. Jedan kaže: „Nazovite i pomozite Japanu. Pomogli su nam kad je bilo potrebno“. Interesantno, kada kažemo „pomogli su nam“ govorimo o kolektivu. Mali korak ka jedinstvenom stavu u ovoj zemlji. Istina je da smo fukara do te mjere da su NAM pomogli, nećemo sad vikati koliko i kome. Bosni i Hercegovini su pomogli, da pojednostavimo. Ne želim entitetlijama bilo koje vrste da kvarim raspoloženje.

Istina je sljedeća…

Ne daj bože, Japan da pogodi stotinu ovakvih katastrofa, bio bi funkcionalnija i uređenija sredina od Bosne i Hercegovine. I kao takvi, mogli bi nastaviti pomagati Bosni i Hercegovini istom mjerom. Istina koju izbjegavate da kažete je da Japanu ne treba novac. Potrebno im je vrijeme i bezbroj ruku, kako bi za što kraće vrijeme bio, ne onaj stari Japan, već mnogo bolji i napredniji. Znaju da od čekanja sadake nema hajra i da sve što sam napraviš, to ćeš i imati. Dokazali su oni to, za razliku od opeglanih duvača u politici što vukojebine u gradiće tudjim parama pretvaraju „ljepše od Pariza!“.

Pitam se kako bi izgledala akcija „Vikend k’o u Japanu“. Hm…

Mislio sam danas preskočiti vijesti koje smaraju, ne nervirati se. Na neke stvari jednostavno nije moguće uticati kao pojedinac, a masa, čini se, spava onih famoznih „5 minuta“ koje volimo, na dugi zimski san. Kako rekoh, mislio sam. No, na twitteru sam upratio vijest da su policajci ZDK štrajkovali. Kažu da su im male plate, da tako ne može, da su političari neozbiljni… Kontam, moglo bi se napisati svakakvog hejta, za izvoz da ostane po dobroj cijeni, al’ hajde da malo razmišljamo konstruktivno.

Druže, korumpiran si

Nekad bi, kažu, a govore svašta ovi stariji, glavu izgubio da policajcu kažeš bilo šta osim odgovora na pitanje koje ti postavi, ma kako se to pitanje tebi činilo glupim. Naravno, „dobar dan“ je, opet kažu, bilo dozvoljeno i „nagrađeno“ mrkim pogledom ispod šapke. Rekla – kazala ti je sve to, nešto mi je smor slušati kako je bilo nekad, sadašnjost je tuga, al’ budućnost… Može to biti mašta, a može biti i prijedlog, misao zbog koje bi se isplatilo skinuti šapku i počešati po glavi.

Dragi policajci ZDK, koliko ste zaradili? Hajde da ne prosipamo socijalu, idemo odmah u problem. Rado bih vas pitao za broj kazni koje ste naplatili u kešu, a niste napisali prekršajnu prijavu nesavjesnim vozačima? Koliko ste naplatili maltretirajući početnike među vozačima, plašeći ih nekim drakonskim kaznama i indirektno ih pozivajući da potegnu za novčanik i isti novac strpali u svoj džep? Kako se to zove? Koliko puta ste oprostili prekršaj osobi koju ste vidjeli putem TV prijemnika, prijateljima i rođacima političara ili lokalnih poduzetnika što vedre i oblače vašim krajem? Koliko ste napisali kazni za nepropisno parkiranje za vrijeme neke od utakmica?

Nismo u istom kantonu, ali jedan moj Facebook prijatelj fotografisao je opsadu naselja Hrasno i Grbavica u Sarajevu, na hiljade nepropisno parkiranih vozila, i prostom računicom došao do cifre od 100.000 KM u kaznama samo za jedan dan. Ma ni dan. Dva sata, koliko traje derbi. Ni vaše kolege u Kantonu Sarajevo nisu bili nagodni da rade svoj posao taj dan. Bili su zauzeti kaficama u prvom bircu, gledajući prijenos te utakmice na TVu. Vjerujem da je i kod vas slična situacija.

Čemu nezadovoljstvo?

Pitao bih vas, ako uzmemo u obzir da ste predstavnici reda i Zakona, da li ste zaslužili platu ako se sklanjate pred kabadahijama što se pozicioniraju iznad vas i ugrožavaju građane Bosne i Hercegovine, u ovom slučaju, građane ZDK? Nemojte zaboraviti, plate dobijate od budžetskih sredstava, što će reći, od istih onih građana koji su ugroženi zbog vašeg nerada. Znači li to da ste nezadovoljni jer primate platu za nerad? To bi bilo za svaku pohvalu, da ne štrajkujete jer primate malu platu za nerad.

Koliko ste naplatili u slučajevima nelegalnog posjedovanja vatrenog oružja? Postoje li kaucije u ovoj državi? Dajete li neke prijedloge kako poboljšati sprovedbu Zakona na terenu? Koliko dobru suradnju imate s tužilaštvom? Osim suhoparnih saopštenja za javnost, preko kojih nas informišete o broju teško nastradalih u saobraćajnim nesrećama, ozlijeđenim u tučama, o broju bačenih bombi, koliko aktivno pozivate zajednicu u kojoj djelujete da vam pomogne u rasvjetljavanju slučajeva? Moglo bi se to, a?

Načina da zaradite svoju platu, na opšte oduševljenje građana, ima mnogo. Poenta je što svoju platu morate zaraditi, a ne u kešu naplaćivati i kukati što je skresana plata. Mora, jer ste kasu iz koje se isplaćuju vaše plate dobro oštetili.

Razmislite o tome!

Za kraj, jedna nota za vas.

Ekonomska kriza udarila je do te mjere da niko ne priča o kvaliteti urađenog, već o najnižoj cijeni za odrađeno. Ukoliko nađete zalutalu poštenjačinu koja će se potruditi da urađeno ima kvalitetu, te vam ostaviti prostora za naprđivanje, ima nade za vas da ćete iz krize izaći neogrebani, čak uvjereni kako ste nevjerovatno kreativni. Mnogi su „skontali“ u 2011., bolje ikad nego nikad, da je promocija putem interneta najjeftiniji oblik promocije. Često je džabana, a nekad vas mole, skoro da su spremni i platiti da se oglašavate kod njih. Ne bih ih nabrajao ovom prilikom, bojim se izostaviću nekoga, pa će mi zamjeriti.  Otvorili ste Facebook nalog, istraživali twitter, spamovali… I? Nema rezultata. Kampanje su propadale, krivile su se društvene mreže… Onda ste se počešali po glavi i skontali da svi ti sadržaji koje čitate, dijelite i komentarišete vode na neku web stranicu, blog, forum…

Hitno vam treba website

Kreće se u nakaradni pristup izrade. Na licu mjesta se procjenjuje vrijednost izrade stranice, sve djeluje tako preskupo. Majku mu, pomislićete, zar nisu rekli da je Internet besplatan? Domen od 80 KM postaje deračina, programeri i dizajneri nemaju dodira sa stvarnošću. Majku im šalabajzersku, zar nisu svjesni kolika je kriza? Listate oglase, nalazite cijene kompletnog website-a s četiri prijedloga dizajna u prestižnim marketinškim agencijama po cijeni od 150 eura. Nevjerovatno, ali agencije nude i vrijeme izrade za par dana. Domain i hosting… Ma, nebitno. Sve je uračunato u cijenu. Sreći nema kraja.

Stranica je tu, nema materijala

Ugovorili ste izradu stranice, samo nedostaje osnovno. Tekstovi i fotografije. U samom prijedlogu dizajna su ubačene fotografije opeglanih manekena, skockanih u skupa odijela, na radnom sastanku. Šta fali što vam se kompanija zove „Šaban-Impex“ (najgenijalniji naziv za kompaniju) i djeluje isključivo na području Opštine, a na slici crnac i azijat vode raspravu. Šta je tu nelogično? Realno! Elem, tekstove ćete dostaviti sutra! Zovete poznanika koji je, tamo nekad, prije 20 i kusur godina, imao petice iz pismenih radova da prijateljski napiše koji dobar tekst za vašu stranicu. Usput, popićete kafu, koju ljutu, prisjetiti dobrih starih vremena kad ste šmekali onu plavku do prozora, kojoj se ni imena ne možete sjetiti, a sad je ofucana, ma ne bi ni daljinskim. Malo prosipanja šuplje kako vrtite milione i čekate da vam se javi ozbiljan partner… Naravno, kad ubijete nekoga pričom bez pokrića, najmanje što možete uraditi je da saslušate i onog drugog, jednako dobrog u prosipanju šuplje. Još isti dan vam javljaju da je stranica gotova, tekstova ni na mapi. Dosta šuplje za danas, dogovorili ste se za tekstove u narednih dan-dva.

Par dana poslije

Dostavili ste tekstove agenciji. Stranica je objavljena, ali nedostaje vam nešto. Nije vam to baš onako… onako, kako bi vi to rekli, moćno. Moćno. To je prava riječ. Nekako to sve „hafifno“ djeluje, da l’ zbog premalo teksta na stranici ili defaultne sivkasto-plave kombinacije boja u dizajnu iz kojeg štrči vaš zeleni, mjestimično crveni, s primjesama žute logo… Ma, muka živa za provaliti. Agencija odmah nudi četiri prijedloga loga, još danas, za 150 eura. Opet troškovi rastu, zar nisu rekli da je internet besplatan? Kakva izmjena loga, kakvi bakrači… Uvjerićete se da na prvi pogled stranica i nije bog zna šta, ali nakon trećeg pregleda je baš ono što ste tražili. Dušebrižnicima i pametnjakovićima poručite da je odjeb lansiran! Eto, oni vam našli soliti pamet kako treba izgledati vaša stranica.

Imate, bože oprosti, website

Dan pred objavljivanje stranice, po staroj dobroj navici, pripremili ste vizit kartice bez adrese vaše web stranice. Zašto platiti 15 eura za izradu stotinjak vizitki, kada je jednostavnije sto puta ispisati adresu hemijskom olovkom. Ne krijete svoj prekrasni rukopis. Teška su vremena, ne smije se bacati! Svako jutro, svaki dan gledate svoju stranicu. Oduševljeni ste s njom. Na sastancima rado pričate o novim dostignućima, projektima, ulaganjima i neki neozbiljni diletant potvrđuje da je čuo sve što ste rekli, ali da će kod kuće pregledati vašu stranicu i vidjeti o čemu je riječ. Čuj na stranici će pogledati?! Halo! Pa vi platili ručak da objasnite idiotu, a on bi u foteljici i toplini doma svog, polako i bez naglih pokreta, razmišljao o vašoj ponudi. Je l’ on dobar?! Što nije slušao, pa sve ste ispričali? S koje stabljike graha je on pao? Zna li on da vi nemate vremena piskarati na stranici po cijeli dan? Šta on misli?

O čemu god razmišljali, vaš zaključak je pogrešan

Nebitno da li u tom trenutku razmišljate o unajmljivanju nekoga ko će raditi na stranici, da li se pitate kako bi bilo da ste platili ljudima koji znaju kako kvalitetno napraviti web stranicu u skladu s vašim potrebama, da li o uklanjanju stranice, jer vas sve to pomalo počinje smarati, ili je ostaviti kako jeste, djavo da je nosi… Pogrešno ćete zaključiti, samo iz jednog razloga.

Nikada, ali nikada, niste odredili šta želite postići sa svojom stranicom. Uvijek ste škrtarili na sebi, uvjereni da pravite predobar deal i da ćete pokazati ostatku svijeta kako ste sposobni isposlovati „realnu“ cijenu stranice.

*Mislite li da je realno da neko dizajnira i isprogramira vaše web prezentaciju za dva dana? Četiri prijedloga?
*Mislite li da mobitelom možete napraviti dobre fotografije za svoju web stranicu?
*Mislite li da je realno da će neko koga niste vidjeli „sto godina“ napisati dobre tekstove o vašoj kompaniji i vašim uslugama?
*Mislite li da je najveći trošak izrada same stranice?
*Mislite li da cijeli svijet stoji u mjestu čekajući vašu stranicu?
*Mislite li da je u redu na vizitkama dopisivati adresu vaše stranice?
*Mislite li da znate kako promovisati svoju stranicu? Znate li kome se obraćate?

Razmislite još jednom! Do tada, ne treba vam web stranica.

Studenti Mrkanović Edin, Džakmić Vahidin, Habul Nermina, Mizić Šejla, Murtić Fahreta i Šećerović Jasmina treba da se obavezno jave predmetnom asistentu, i to svi skupa (pri tome, treba da pripreme dovoljno dobru priču). Naime, vjerovatno usljed uticaja nekih natprirodnih sila, prvo četvoro u navedenoj skupiniima treće zadatke identične do te mjere da to uključuje i sljedeće elemente:

- Imena svih promjenljivih, i redosljed njihovih deklaracija u programu;
- Komentare i tekstove koji se javljaju u programu (poput “Unesi dva cijela broja:”);
- Širine ispisa u setw manipulatoru;
- Dubine uvlačenja pojedinih redova i stilski izgled listinga programa (e što je previše, previše je!)

Drugim riječima, ovi studenti su pokazali zavidne telepatske sposobnosti, jer je njihove programe nemoguće razlikovati! Posljednja dva studenta iz pomenute grupe (Murtić, Šećerović) imaju radove koji se “razlikuju” od ostalih u “veoma bitnim detaljima”, kao što je npr. preimenovanje promjenljive ost u ostatak, itd. Koje li slučajnosti, kandidati Habul, Mrkanović, Džamkić i Šećerović imaju i druge zadatke takve da se mogu smatrati različitim samo uz jaaaako mnogo dobre volje (koja je definitivno nestala nakon pregledanja trećeg zadatka). Neka osobita razlika nije uočena ni u prvim zadacima, ali recimo (samo recimo) da se oni razlikuju.

Status ovih 6 kandidata biće utvrđen nakon razgovora sa predmetnim asistentom (koji je, nakon svega veeeeeoma ljut) i umjetničkog dojma koji tom prilikom ostave.

Predmetni asistent
Mr. Željko Jurić

Pozdrav mojoj dragoj obitelji i prijateljima,

Najprije vam želim zahvaliti što se brinete kako sam. Ganuta sam time. Također se želilm ispričati što vam svima šaljem zajedničko pismo. U ovom trenutku to je najbolji način da vam se svima javim. Ovdje u Sendaiju sve izgleda dosta nestvarno. No blagoslovljena sam prekrasnim prijateljima koji mi puno pomažu. Obzirom da moj stan više ne zalužuje taj naziv, preselila sam se kod prijatelja. Dijelimo to što imamo: vodu, hranu i grijalicu. Svi spavamo jedni uz druge na podu sobe, jedemo uz svijeće, pričamo priče. Toplo je, atmosfera je prijateljska i prekrasna.

Preko dana jedni drugima pomažemo počistiti nered u našim domovima. Neki sjednu u aute i gledaju vijesti na ekranima navigacijskih uređaja ili stanu u red za pitku vodu kada hidrant proradi. Ukoliko nekome u stanu dođe voda ljudi stave vani natpis tako da i drugi mogu doći napuniti svoje vrčeve i kante.

Začuđujuće je kako ovdje gdje sam uopće nema krađa niti guranja u redovima. Ljudi ostavljaju ulazna vrata širom otvorenima jer je tako sigurnije kada potres opet udari. Stalno čujem da ponavljaju: “Ovako je nekada bilo kada su si svi međusobno pomagali.”

Potresi se stalno vraćaju. Sinoć smo ih imali skoro svakih 15 minuta. Stalno se čuju sirene i nadlijeću nas helikopteri.

Proradio nam je vodovod u stanovima sinoć na nekoliko sati, a sada radi i preko dana. Struja se vratila danas popodne. Plin još nije proradio. No sve to ide prema područjima. Nekima proradi, a nekima ne. Svi se danima nisu prali. Osjećamo se prljavima no sada imamo i važnijih briga. Sviđa mi se to kako smo odbacili nevažno. Živimo punim plućima na razini instinkta, intuicije, skrbi, preživljavanja, ne samo za sebe, već i za cijelu grupu.

Zamjećujem čudnovate paralelene situacije. Na nekim su mjestima kuće u potpunom neredu, a onda vidim kuću s uredno posloženim ležajima ili rubljem koje se suši na suncu. Vidim ljude koji stoje u redu za hranu i vodu, a istovremeno vidim šetače sa psima.

Ima i neočekivane ljepote. Noću je potpuna tišina. Nema automobila. Nikoga nema na ulicama. I noćno nebo prekriveno je zvijezdama. Obično se mogu vidjeti dvije ili tri, a sada je cijelo nebo prekriveno zvijezdama. Planine iznad Sendaija stoje čvrsto i kad je zrak bistar vidimo njihovu veličanstvenu siluetu na nebu.

Japanci su prekrasni. Svaki dan dolazim do svoga stana pogledati kako stoje stvari, sada šaljem ovaj e-mail jer se struja vratila, a pred vratima bi me dočekala voda i hrana koju je netko ostavio. Nemam pojma tko, ali to je tu za mene. Starci sa zelenim kapama idu od vrata do vrata i provjeravaju jesu li svi dobro. Ljudi potpune strance pitaju trebaju li pomoć. Nigdje ne vidim znakove straha. Pomirenosti sa sudbinom da, ali straha ili panike ne.

Kažu da možemo očekivati naknadne udare, čak i jednako velike, u idućih mjesec dana ili više. I stalno osjećamo podrhtavanje, izmicanje, tresenje, čujemo buku. Na sreću, ja živim u dijelu Sendaia koji je donekle na uzvisini i nešto je čvršći od ostalih dijelova. Tako da je to područje bolje prošlo od drugih mjesta. Sinoć se muž moje prijateljice vratio sa sela i donio hrane i vode. Opet smo imali sreće.

U ovim okolnostima ja zbog nečega imam izravan uvid da se stvarno upravo događa ogroman kozmički korak naprijed u cijelome svijetu. I zbog nečega osjećam da mi se uslijed iskustva s ovim događajima u Japanu srce širom otvara. Brat me pitao osjećam li se “manjom od makova zrna” zbog ovoga što se dogodilo. Ne. Zapravo, osjećam da se događa nešto što je puno veće od mene same. Taj val rađanja (širom svijeta) je težak, no ipak veličanstven.

Hvala vam još jednom za vašu skrb i ljubav,

koju vam svima s ljubavlju uzvraćam,

Anne

Izvor: Letter from my friend Bob’s cousin, Anne who teaches English in Sendai – Very moving.

Choose Like.
Choose a status.
Choose a friend.
Choose a facebook app. Choose Farmville, CityVille.
Choose photos, useless links and youtube video clips to share.
Choose event application to invite your friends at your first gig, party, an event you’re hired to announce.
Choose FanPage.
Choose not to choose groups.
Choose “cause” to save some lives.
Choose your future…

Choose Like.